ŠTA JE PRAVO NA ZABORAV (RIGHT TO BE FORGOTTEN)

Right to be forgotten (RTBF) podrazumeva pravo fizičkih lica da zahtevaju brisanje određenih podataka sa interneta na način da više ne budu dostupna trećim licima odnosno kako je direktivom EU definisano – pravo na utišavanje prošlih događaja koji više nisu aktuelni.

Naime, radi se zapravo o uklanjanju određenih URL adresa iz rezultata pretrage, dok sadržaj sa predmetnih stranica i dalje ostaje na internetu. Ovo pravo se realizuje tako što se podnosi zahtev pretraživačima da se određeni podaci više ne prikazuju u pretragama.


ISTORIJAT I REGULATIVA

Otkad je internet poprimio dimenzije koje ima sada i postao nezaobilazna potreba današnjice, postoje i zahtevi fizičkih lica da se njihova imena i podaci o ličnosti tamo ne mogu naći, odnosno ukoliko se već nalaze, da budu obrisani.

Prvi konkretan slučaj koji je i inicirao implementaciju ovog prava, bio je sudski prostupak koji je pokrenuo 2010. godine španski državljanin Mario Costeja Gonzales (na slici), od čega je sve krenulo.

Zagovornici prava na privatnost odnosno u ovom slučaju prava na brisanje podataka sa interneta, od počeka nailaze na otpor boraca za slobodu govora i slobodu interneta, zbog čega se pravna teorija dugo nije složila treba li ovo pravo uvrstiti u osnovna ljudska prava. Sve do 13. Maja 2014. godine, kada je Evropski sud u Strazburu prvi put zvanično proglasio Right to be forgotten ljudskim pravom, presudom u pomenutom predmetu  Costeja vs. Google.

Međutim, u praksi se u međuvremenu otišlo daleko u primeni ovog prava, pa je zakonodavsto EU u dva navrata propisivalo pravo gradjana da se uprostave prikazivanju podataka o ličnosti na interentu.

Prvi put je EU direktivom 95/46 EC, iz 1995, regulisala ovu vrstu prava uopšteno kroz ljudska prava, generalno obezbeđujući zaštitu podataka fizičkih lica od medijskih kompanija, u koje su kasnije svrstane i sve kompanije koje objavljuju sadržaj ili pružaju usluge na internetu, pa i sam Google.

Međutim, EU prvi put detaljno reguliše ovu pravnu kategoriju, tek 2012. godine, u članu 17, Direktive Evropske Komisije.

Ovo pravo je uvedeno i u britanski pravni sistem, dorađivanjem već postojeće regulative, u okviru Offenders Act-a, a u Francuskom pravu je zaživelo 2010. godine kroz zakon nazvan – le droit d’oubli, koji je doslovan prevod engleske konstrukcije Right to be forgotten.


ZEMLJE KOJE NE PRIMENJUJU RIGHT TO BE FORGOTTEN

Treba napomenuti da ovo pravo još uvek deluje samo lokalno na nivou država na čijoj se teritoriji zainteresovano lice nalazi i u okviru kojih pravnih sistema je moguće doneti jednu ovakvu odluku o brisanju rezultata pretrage.

Naime, neke zemlje kao što je i USA sa svojim prvim amandmanom, imaju jako razvijenu tradiciju slobode govora, i propise koji tu slobodu ograničavaju samo u izuzetnim slučajevima, što je direktno uticalo da Right to be forgotten regulativa ne bude usvojena na njihovoj teritoriji.

Naprotiv, mišljenja koja su sukobljena sa ovim pravom su toliko rasprostranjena, da mnogi smatraju ovo pravilo nikad i neće biti primenjivano u USA kao zakon, već samo na nivou precedentnih slučajeva.


KAKO RIGHT TO BE FORGOTTEN FUNKCIONIŠE U PRAKSI

Da bi zainteresovana strana realizovala svoje pravo da njeni podaci budu uklonjeni, potrebno je da popuni određene upite koji se mogu pronaći na interent pretraživačima od kojih zahtevate uklanjanje.

Na primer, Google zahteva da podnosilac zahteva unese između ostalog svoje ime i prezime, kao i naziv zemlje čiji je državljanin, kopiju ličnog dokumenta radi identifikacije, kao i URL-ove čije uklanjanje iz pretrage zahteva, sa kratkim opisom i napomenom za svakog od njih.

Nakon podnošenja, Google šalje email obaveštenje koji potvrđuje prijem zahteva i informaciju da će isti opravdanost istog biti razmotrena, a podnosilac obavešten o odluci. Zatim Google-ov pravni tim razmatra sve relevantne činjenice vezane za zahtev, a naročito da li je website čiji se URL prijavljen neadekvatan, neaktuelan ili nevažan. Zapravo, detalji postupka razmatranja zahteva, kao i parametri na osnovu kojih Google donosi odluku i dalje su nepoznanica korisnicima.

Ukoliko je zahtev opravdan, URL će biti uklonjen iz rezultata pretrage, ali sadržaj predmetne strane ostaje u mreži, s tim što nije dostupan trećim licima kroz pretragu.

Ukoliko Google odbije zahtev kao neosnovan, zainteresovana strana može svoje pravo ostvariti putem nadležnog suda. Na primer, Britanska agencija za zaštitu podataka ličnosti je prošle godine preinačila nekoliko desetina prvobitno odbijenih zahteva od strane Google-a.

S obzirom da je Google, počevši od maja 2014, godine ukolnio oko milion i po URL-ova na zahtev zainteresovanih lica, možemo zaključiti da primena ovog instituta zaista funkcioniše u praksi.

RAZLIKA U ODNOSU NA PRIVATNOST

Right to be forgotten se razlikuje od prava na privatnost, zbog toga što privatnost podrazumeva informacije koje nikada nisu bile javne odnosno nisu bile namenjene javnosti, dok RTBF podrazumeva pravo na brisanje podataka koje su bile objavljivane u određenom vremenu, u cilju sprečavanja trećih lica da pristupe predmetnim informacijama.